Sonet je pesnička kompozicija italijanskog porekla koja se sastoji od 14 dvanaesteraca, raspoređenih u dva katrena i dva terceta. Katreni moraju imati istu rimu, a u tercetima je kombinacija rima slobodnija i zavisi od ukusa pesnika, s jedinim uslovom da imaju barem jednu zajedničku rimu. Klasičan raspored rime se obično prikazuje šemom ABBA — ABBA — CDC — DCD (ili CDE — CDE). Ponekad, u klasičnom sonetu, kvarteti mogu biti zamenjeni servantesijima ABAB — ABAB; a još ređi je slučaj kombinacija ABBA — ABAB ili ABAB — ABBA.
Reč sonet potiče od provansalske reči sonet ili italijanske reči sonetto koje označavaju kraću pesničku tvorevinu - „malu pesmu“. Do 13. veka, označavala je pesmu od 14 stihova koja je sledila striktnu šemu i logičnu strukturu, međutim, vremenom su konvencije evoluirale i postale labavije. Prvi se teorijski spisi o sonetu kao pesničkom obliku javlјaju 1332. godine, odnosno stotinak godina nakon nastanka soneta. Autor tog prvog teorijskog spisa (Summa artis rithmici vulgaris dictaminis), koji predstavlјa svojevrsni zahtev za klasifikacijom tipova soneta, jeste Antonio da Tempo.
Najpoznatiji autori soneta bili su: Dante, Petrarka i Kavalkanti (It.), Luis de Gongora (Šp.), Pjer de Ronsar (Fr.) Šekspir (En.)
Struktura soneta
Osim spolјašnje forme, sonet ima i svoju unutrašnju formu. Književni teoretičari su dugo raspravlјali o tome da li forma soneta iziskuje, sama po sebi, unutarnji smisao i raspored, odnosno koliko spolјašnja forma zavisi od unutunutrašnje i u kojoj meri sonetna struktura strofe i sonetno rimovanje sugerišu određen raspored građe i njenu sintaksičku raščlanjenost. Po mišlјenju mnogih teoretičara sonet mora imati i unutarnje, a ne samo spolјašnje sazvučje rima.
Opšti stav je da pravi sonet mora imati tačno određen spolјašnji i unutrašnji red; da sonetna struktura uklјučuje neku polaznu tačku ili uvod, razvoj, kulminaciju i rasplet. Postoje i tvrdnje da sonet mora imati i unutrašnju dramsku ili dijalektičku organizaciju:
a) tezu - prvi katren,
b) antitezu - drugi katren,
c) sintezu - dve tercine
Dvočlana struktura soneta podrazumijeva da je između katrena i tercina uspostavlјen odnos očekivanja i ostvarenja, napetosti i opuštanja, pretpostavke i zaklјučka. Ako se dijalektička struktura soneta vizuelno pokazuje u rasporedu strofa, onda se to akustički jasno pokazuje kroz raspored rima.
Drugi opet tvrde da u sonetu moraju postojati pauze (tačka na kraju svake strofe); da se nijedna značajnija reč ne sme dva puta upotrebiti; da poslednji stih mora biti klјuč za celu pesmu; da poslednja tercina mora sadržati smisaonu suštinu (poentu) soneta, a ostale strofe su samo priprema za nju; da zaklјučni stihovi moraju iznenaditi čitaoca itd. Tu su, nasuprot ovima, i neka manje rigorozna mišlјenja po kojima unutarnji red mora postojati, ali on je slobodan i raznolik, a ne strogo određen. Neki pak misle da smisaoni sled nije uopšte važan za ovaj pesnički oblik.
Spolјašnji oblik, ipak, nije sam sebi svrha. On utiče na kompozicijsku organizaciju koja, bez obzira na to da li je strogo određena ili ne, mora imati svoj tok, razvoj, povezanost, zgusnutost, smisaonu težinu i zaokruženost. I bez obzira na različita gledišta pesnika koji pišu sonete, pravim sonetima smatraju se samo oni koji odišu istinskom pesničkom i stvaralačkom snagom. Dakle, misli se uvek na ona ostvarenja koja poseduju taj unutrašnji red.
Italijanski soneti najčešće su bili pisani u jedanaestercu (ital. endecasillabo), jer je to bio italijanski nacionalni stih, a ako se javlјao neki kraći stih, poput osmerca ili šesterca, tada je bilo reči o manjem sonetu (ital. sonetto minore). U Francuskoj je pak nacionalni stih bio aleksandrinac (stih od 12 slogova sa cezurom iza šestog sloga, stalnim naglaskom na šestom i dvanaestom slogu i parnom ili ukrštenom rimom. Naziv је dobio po spevu o Aleksandru Velikom u francuskoj srednjovekovnoj književnosti; koristili su ga dubrovački renesansni pesnici; kod nas su ga obnovili modernisti J. Dučić, M. Rakić), pa je i sonet bio, mahom, pisan tim stihom. U Engleskoj tu je funkciju imao petostopni jamb, u Nemačkoj dvanaesterac, u Polјskoj trinaesterac, u hrvatskoj književnosti pretežno deseterac. Jedino su Španci i Portugalci, preuzevši u 16. veku sonet od Italijana, stvorili svoju verziju jedanaesterca (što je bilo lako s obzirom na činjenicu da su njihovi jezici srodni italijanskom), a do tada su se koristili osmercem. U skladu sa izborom stihova u sonetu, koji su se menjali od jedne do druge nacionalne književnosti, menjala se i rima:
U Italiji
Naizmenična rima okteta i dva rasporeda sesteta
ABAB/ABAB/CDC/DCD
ABAB/ABAB/CDE/CDE
Obgrlјena rima okteta i dva rasporeda sesteta
ABBA/ABBA/CDC/CDC
ABBA/ABBA/CDE/CDE
U Francuskoj
Obgrlјena rima okteta i dva rasporeda sesteta
ABBA/ABBA/CCD/EED
ABBA/ABBA/CCD/EDE
U Engleskoj
Tri katrena s naizmeničnom rimom i jedan rimovani distih
ABAB/CDCD/EFEF/GG
Napomena: Tekst je preuzet sa Vikipedije.